Sedim na ivici kreveta, moja bosa stopala dodiruju hladan pod. Na desnoj nozi još jedan žulj od cipela. Lepih, lakovanih, koje nikada nisu bile za trčanje, ali, naravno, ja u njima trčim za svima. Za tuđim potrebama. Emocijama. Tuđim dramama koje posrču moju energiju brže nego ja jutarnju kafu. Jel moguće? Zar opet ista priča?...